Krvava knjiga

Što duže čitamo Krvavu knjigu, njezin svijet sve više postaje užasan, nepodnošljiv i odvratan. Dominantni postupak u ovoj knjizi je groteska – u ovom slučaju, prenaglašava se mane društva da bi se društvene strukture učinilo očitijima te kako bi se objelodanilo suptilno i ne tako suptilno nasilje koje gotovo uvijek proizlazi iz neravnomjerne distribucije moći u društvu. U tom je smislu zanimljiva vrsta društvene kritike koju u svojoj knjizi sprovodi Franjo Nagulov: on jest jako kritičan prema sintetskom, novokomponiranom, neautentičnom pseudohrvatstvu koje je često tek paravan za grabež i ugnjetavanje sirotinje. Međutim, njegova knjiga nije aktivistička utoliko što u njoj nema idealizma niti „ispravnog“ političkog svjetonazora. U njoj dominira perspektiva u kojoj osoba ne može zanemariti probleme društva u kojem živi, ali više ne vjeruje u ideale društvene promjene niti ima želju djelovanjem potaknuti transformaciju društva.