Korov, ili protiv književnosti

Do mene je ovih dana stigla neobična, zapravo izvrsna knjiga koja se zove Korov, ili protiv književnosti. Ovo je dnevnik s putovanja, skup neobaveznih usputnih bilješki. Njegov se tekst kreće u svim smjerovima, upravo onako kako je i putovao. A to u slučaju ovoga putnika i nije malo: u toku dvije godine, počevši od jula 2016, Pogačar je putovao 86 puta i obišao 68 gradova. Usput je zapisivao duhovite i lucidne zabilješke o onome što mu se događa, što misli, opservacije o knjigama koje je čitao, i o svemu drugome što ga se u trenutku bilježenja ticalo. U pitanju je, rekao bih, knjiga kraja jedne epohe. Vrijeme velike slobode i vrtoglavih pokreta u prostoru možda ostaje iza nas, svijet se usporio i tako će biti neko vrijeme. Tako će sigurno biti za naših života. Već osjećam nostalgiju za svijetom koji knjiga Marka Pogačara opisuje– Semezdin Mehmedinović, ŽurnalTemelj mog svijeta je fragment, stoji u novoj knjizi Marka Pogačara, koja predstavlja onu vrstu štiva do kojeg s godinama neminovno dolaze veliki pisci, i to u prvom redu oni okrenuti od poslednje rečenice Volterovog Kandida i za današnje vreme previše lake – i previše neozbiljne – „„vrtlarske strategije““ spram života. Formalno se naslanjajući na putopisna i mikroesejistička rešenja, Korov nas u kratkim zapisima vodi kroz granice, vremensko-prostorne otiske kulturne istorije i lične čitalačke impulse, uz refleksije o gradovima, tekstovima, filmovima i jednog tihog saputnika po imenu smrt.