Uvod u smiješni ples

Nakon nagrađivanog i prevođenog romana Naš čovjek na terenu, Robert Perišić privremeno izlazi iz fikcije u knjizi Uvod u smiješni ples, sa tzv. „autofabulama“. Odrastanje u Splitu u okružju turizma, brucoški dolazak u Zagreb, socijalizacija i večito adaptiranje u metežu podstanarstva, seljakanja i putovanja, specifični oblici gradskog života – poput kafića, koji su ovde dobili svoju unikatnu (sub)teoriju – neke su od tema u kojima će mnogi prepoznati i deo svog iskustva.U ovom dinamičnom non-fictionu autobiografsko se meša sa esejističkim, refleksija sa pričom, melanholično sa smešnim. . .„Počnimo od najgoreg. Nema ničega, ni telefona, ni auta, mobitel još nije izumljen, ne postoji Plavi oglasnik, nema interneta, a jedina je opcija od olova svježi Večernjak koji si raskrilio i zuriš u njega orlovskim pogledom, kao Mojsije u Deset zapovijedi. Oko tebe sve neka pustoš, samo jedna govornica se vidi u daljini, kao svjetionik. Putem do nje čitaš: ’Jarun, superkonfornu sobu, poseban ulaz. . . ’, tu ti zatrubi neki auto jer si neoprezno prešao cestu, pa su ti se pomiješali redovi i gledaš, tražiš, di je nestao Jarun, super. . . Aha: ’. . . poseban ulaz, centralno, tel., jednoj ili dvjema djevojkama. . ’ O, jebem ti jednu ili dvije djevojke! – mrmljaš putem. Osim jedne ili dviju djevojaka, prije prvog poziva kopuliraš još: zaposlenu djevojku, studenticu nepušačicu, ozbiljnu djevojku, studenticu iz okolice (vikendašicu), mlađu ženu, pristojnu studenticu, učenicu k još jednoj, te žensku osobu. . . Potom na red dolaze: situirani gospodin, student nepušač, dva zaposlena mladića, stariji gospodin i stranci. . . O, jebem ti. . . Zašto njih žele, a mene ne!? Valjda zato što psuješ. I pušiš. I vjerojatno piješ.“