Uvjerljivo drugi

Prvi roman Svena Popovića „„Uvjerljivo drugi““ (Fraktura) u neku je ruku, tematski, ali i zanatski, formativno, logičan nastavak njegovih kratkih proza, zbirke „„Nebo u kaljuži““. Popovićev lik nezaposleni je, mladi pisac, ime mu ne znamo, o sebi kaže: „„Moja je jedina prednost što se ne shvaćam ozbiljno… Minijaturnu krizu pretvaram u odlomke teksta, kao da su te raštrkane riječi doista u stanju spasiti moju dušu. … Ne mora priča biti grandiozna da bi bila ispričana.““ I nije grandiozna, ali je dobra.Pisac govori uglavnom, o onome što živi. O ljubavi i djevojkama, o izlascima i lutanjima, o poslu koji se odrađuje i prijateljstvu koje se stavlja na kušnju, o sanjarenju i životarenju, o nikada prvima, ali uverljivo drugima, o gomili bendova čija je muzika soundtrack uz koji se lako može zaboraviti i(li) otplesati život. Naravno, Popovićev pisac piše i o pisanju.Ako i nije generacijski, Uvjerljivo drugi roman je koji od prvog do zadnjeg retka govori o sadašnjem trenutku, terajući nas da se zamislimo nad onim što će nas, i naše klince, u zemlji u kojoj živimo dočekati sutra. Poetična i duhovita, brza i samoironična, Uvjerljivo drugi uverljiva je (i) druga knjiga jednoga od najzanimljivijih glasova nove hrvatske književnosti.