Sin-riba

Zamišljam ga kao vlasnika tijesnog dućana, negdje u staroj skopskoj čaršiji, kako od jutra do ranog predvečerja unutra majstoriše, bavi se svojim obrtom i zanatom, za koji običan svijet previše ne mari, jer i ne zna što se unutra, u tom dućanu zbiva... ja njega vidim s plavom majstorskom pregačom, blatnjavog od zemlje kojom su prošli njegovi junaci i crnog od kolomasti što izvire iz njegova starinskog pisaćeg stroja, kako se bavi svojim veličanstvenim zanatom. Jednog će jutra, bit će to ponedjeljak, u skopsku čaršiju zaći Borhes i Bruno Šulc, da traže Sašin dućan. Pitat će ljude gdje je to, nitko neće znati gdje je to, pa će do dućana doći krećući se uz jednu veoma dugu paukovu nit. Ovo je knjiga koju mađioničar-pisac piše svojim čitateljima mađioničarima. Dok čitate njegove priče, postajete svjesni svojih vlastitih, za koje niste ni znali da postoje. Čudo, kažem vam! – Miljenko JergovićZnam da je u Skoplju sve moguće – tokom jedne kratke posete, u staroj čaršiji sreo sam Toma Stoparda lično. U staroj čaršiji jedan od Prokopievljevih likova takoreći susreće Čehova. Takve su i ove priče – s osećajem svakodnevnog čuda, s lucidnim snovima i tumačenjem tuđih snova, s neprestanim iznenađenjima, ali i spokojem, da smo uvek tu, prisutni, ali i negde drugo. – Georgi GospodinovAleksandar Prokopiev nas zabavlja svojom prozom. Poigravajući se stvaranjem, on iznova stvara priču. Poseduje sopstveno pletivo, neguje sopstveni prozni vez... Njegovo uputstvo drugima jedino bi bilo moguće – u vidu antiuputstva. Nemojte se ugledati na mene! Ako već morate na nekog da se ugledate, ugledajte se jedino na unutarnjeg sebe. Tada, i samo tada, bićete priča. – Dušan Stojković