Junak bez lica

Više nije mogao da drži pogled uperen u prozor. Okrenuo se svom čudnom saputniku i preblijedio. Pored njega je sjedio čovjek ni mlad ni star, ni lijep ni ružan, ni mršav ni debeo. Nije imao ni oči, ni uši, ni nos, ni kosu. Nije imao ni noge, ni ruke, ni leđa, ni stomak. Bio je sjena. Ali i takav, bez usta, i dalje je pričao sa Lavom Nikolajevičem, bez ušiju, i dalje ga je slušao, bez očiju, i dalje ga je posmatrao strašno i duboko.

Grof osjeti kako gubi snagu.

– Ko ste Vi? Šta ste Vi?

„Šta je ono što drži na okupu Marjanovićeve junake i njegove priče u ovoj neobičnoj i hrabroj prvoj knjizi? Za početak, upravo to bi mogao biti dio odgovora – neobičnost, drugačijost, jedan čudni eklektizam koji spaja nespojivo i uvlači nas u svijet koji hoda ivicama grotesknog, granicama utvarnog i stvarnog koji se smjenjuju u neočekivanim obrtima i podsjećaju upravo na stvarnost kakvu živimo. Čuda su moguća i gle umjesto da su velika i divna ona uglavnom bivaju banalna. Sve su to stvari kojima autor suvereno vlada i u koje gura čitaoca stalno mu izmičući utočište i gurkajući ga u bol, u smijeh na ivici nelagode, u neprijatnost, u spoticanje, u čudo kreacije i čudo stvarnog koji se olako pomiješaju.“

– Tanja Stupar Trifunović