Poslednji roman Fjodora Dostojevskog fascinantno sumira mnoge teme koje je veliki pisac i ranije istraživao (propadanje plemićke porodice, ekonomska kriza u Rusiji, uništavanje šuma, osiromašenje ruskog sela, kriza pravoslavne vere i zamah sektaštva, stanje suda i advokature, na širem planu – prošlost, sadašnjost i budućnost Rusije ), i koje su se naposletku odrazile u njegovom grandioznom zavetnom delu.
Uz svu aktuelnost, pa čak i feljtonističnost sadržaja, u romanu se s najvećom snagom ispoljilo majstorstvo Dostojevskog da spoji trenutno i večno, svakodnevicu i filozofiju, materiju i duh.
Opštost teme i dubina u njemu pokrenutih pitanja doprineli su da ovaj roman postane svojevrsni odraz ruske i svetske istorije, književnosti i filozofije.
Na stranicama romana pominju se i komentarišu stotine imena autora i naziva dela – od Platona i Plotina do Fjodorova i Solovjova.
Posebno treba istaći dela ruskih religioznih mislilaca koji su za ideal proglašavali celovitog čoveka, onog u kome su različite duhovne sile i sposobnosti u jedinstvu i ne protivreče jedna drugoj, u kome ne postoji raskol između misli i srca, teoretskog razuma i moralnog načela, što je, prema mišljenju Dostojevskog, na izvestan način suprotno zapadnom racionalizmu, koji čovečanstvo vodi u ćorsokak.
I, naravno, najvažniju ulogu u idejno-etičkom sloju romana igra Jevanđelje – epigraf, sa nadom u konačni preporod Rusije.
Umetnost Dostojevskog suvereno se kreće oblastima koje su tradicionalno namenjene poeziji, a naročito poeziji duhovnih i religioznih osećanja.
Ništa u evropskom romanu ne može da je nadmaši po dubini posmatranja i saosećanja.
Vidi još informacijaVidi još informacija